„Elegija lovora“, debitantski film Dušana Kasalice, prikazan je premijerno na Sarajevo film festivalu u avgustu ove godine. Na Festivalu je ovo ostvarenje mladog crnogorskog scenariste i režisera pobralo pozitivne kritike publike i stručne javnosti.
Ova drama sa elementima bajke, govori o Filipu, profesoru u penziji koji odlazi na odmor sa ženom, ali posle nekoliko dana njihov brak se završava. On odlazi u šumu gde vidi prizore nalik onima iz bajke.
Imali smo čast da sa Kasalicom uradimo ekskluzivan intervju i pitamo ga o tome kako se opredelio da glavne uloge poveri Franu Lasiću i Savini Geršak, proslavljenim glumcima bivše Jugoslavije, kakav je odnos glavnog junaka sa svojom majkom, o mestu mlađih generacija u na društveno-političkoj sceni, te da li će beogradska publika imati priliku da pogleda ovo filmsko ostvarenje.
Bonžur: Koja je glavna poruka koju ste želeli da prenesete publici ovim filmom?
Dugo me već zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju, a onda se civilizovano toliko pozivamo na čuvenu moć dijaloga. Uz to sam krenuo sa slikama, prostorima koje sam htio da imam u filmu, zvukovima i iz svega toga se razvila priča o generaciji naših roditelja o naizgled savršenom čovjeku koji nije u stanju da komunicira, da se poveže sa svijetom oko sebe, već nesvjesno bježi u svijet fantazije.
Prije svega kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koja je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem, gledala njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa.
Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči on odlazu u bajku koja na arhetipski način propituje odnose majka – sin- fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.
Bonžur: Lokacije na kojima je sniman film govore same za sebe. Kažite nam kako ste izabrali Igalo i Durmitor za dva glavna mesta na kojima se odvija film?
Institut dr. Simo Milošević, u kojem smo snimali većinu prve polovine filma, bio mi je bitan kao prikaz arhitekture i sklada iz vremena socijalizma koji nestaje nad svim ovim što nas danas okružuje. Institut, a i njemu slični objekti, danas više izgledaju kao spomenici, nego li objekti koji imaju konkretnu upotrebnu vrijednost. Sa druge strane, Durmitor mi je lično blizak jer sam tu gotovo odrastao, pa mi je bilo važno da upravo na tim lokacijama snimam bajku.
Bonžur: S obzirom na to da ste vi i scnarista i režiser ovog filma, da li je i u kojoj meri tokom snimanja bilo odstupanja od početnog scenarija?
Konkretno u ovom filmu to su bile minimalne adaptacije i improvizacije tokom snimanja u odnosu na napisan scenario.
Bonžur: Da li nam možete reći nešto više o tome kako ste, prvenstveno kao scenarista, gradili lik profesora Filipa? Da li ste od starta znali da će to biti Frano Lasić ili ste se opredelili za njega u nekoj drugoj fazi?
Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i, nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije.
Vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.
Bonžur: U drugom delu filma Filipova majka oživljava. Kako gledate na odnos majki i sinova na našim prostorima?
Ove sredine su takve da se mladji ljudi teško odvajaju od doma, roditelja pa je samim tim i odnos sa majkom kompleksan, ali to je zaista povezano sa mnogim faktorima.
Bonžur: Često pominjete u intervjuima da dugi niz godina gledamo iste aktere društveno-političke scene na našim prostorima. Koji je glavni razlog po vašem mišljenju, zašto se pripadnici mlađih generacija, u svojim tridesetim i četrdesetim ne izbore za svoje mesto na toj sceni?
Naša realnost je užasno komoplikovana. Živimo u zemljama koje svako malo počinju nešto iz početka, svoj identitet, kulturu, ekonomiju i to je iscrpljujuće a mladje generacije nemaju nikakavu vrstu sigurnosti i stabilnosti za koju bi se mogli uhvatiti pa da se iz toga krene bilo kakva revolucija.
Bonžur: Kakvi su utisci posle Sarajevo film festivala? Kako je publika reagovala?
Utisci su odlični, mislim da je film uspio da ne ostavi ljude ravnodušnim a to je zaista najbitnije.
Bonžur: Kakvi su dalji planovi za ovaj film? Da li će publika u Srbiji „Elegiju lovora” moći da gleda u redovnom bioskopskom repertoaru?
Planovi su prije svega festivali širom svijeta pa onda I regionalna bioskopska distribucija. U Beogradu će publika imati priliku da gleda filma na nekom od festivala.
Bonžur: Snimanje novog filma „Melting of the Ruler“ ste najavili za 2022. Da li nam možete dati bar nagoveštaj teme te da li su izabrani glumci za naslovne role?
Riječ je o filmu kolege Ivana Salatića i za taj film produkciju potpisujemo Jelena Angelovski i ja. Film je u fazi finansiranja i okupljanja autorske ekipe i kastinga.
Photo: Privatna arhiva Dušana Kasalice
